Plakanje kod djece (1. dio): Zašto je sasvim normalno i potrebno

„Nemoj plakati.“

„Ružan/a si kad plačeš.“

„Samo male bebe plaču.“

Ovo su sve izjave koje se prečesto izgovaraju djeci, a sve s ciljem da bi se zaustavilo nešto što nam je darovano kao normalni prirodni mehanizam psihičkog rasterećenja – plakanje.

Plakanje kod djece je tema koje se dotaknem gotovo pri svakom razgovoru s roditeljima, neovisno pričamo li o spavanju ili o odgoju općenito. Zato sam uočila potrebu da posvetim jedan članak ovoj važnoj i emotivnoj temi.

Neću pisati o metodi isplakivanja, kontroliranom plakanju ili sličnim „metodama“ za uspavljivanje koje nikako ne podržavam.

S obzirom da je tema široka, podijelit ću ju na dva dijela. U prvom dijelu ću pisati općenito o dječjem plakanju kao neizbježnom dijelu odgoja. U drugom dijelu ću pojasniti kako reagirati na plakanje ovisno o dobi djeteta.

Plakanje je zdravo i korisno za ljude svih dobnih skupina

Osjećate li se bolje nakon što se isplačete? Vrlo vjerojatno da. Isto je i s vašim djetetom, pogotovo u toddlerskoj dobi.

Svima nam je urođen mehanizam otpuštanja negativnih emocija putem plakanja, bez obzira na spol. Što manje zadržavamo suze, to se bolje osjećamo psihički i fizički. Istraživanja su pokazala da se u ljudskom tijelu događaju korisne psihološke i fiziološke promjene koje doprinose tome da se osjećamo bolje nakon plakanja.

Jedno istraživanje je pokazalo da kada svjedočimo događaju koji nas može rasplakati, ali se suzdržavamo i ne zaplačemo, brzina disanja tijela se povećava. S druge strane, ako u takvim trenucima zaplačemo, razina disanja se unormali i tijelo ostane u ravnoteži.

Biokemičar dr. William Frey je analizom ljudskih suza pronašao supstance koje se proizvedu u ljudskom tijelu tijekom stresa. To znači da te supstance plakanjem izađu iz tijela, što objašnjava zašto se osjećamo bolje nakon što se isplačemo. Ako te supstance ostanu u tijelu i ne izađu van plakanjem, tijelo i dalje smatra da je pod stresom te u skladu s time i dalje nepovoljno reagira na vanjske podražaje.

Zašto djeca plaču?

Djeci je u prvim godinama života svijet poprilično intenzivno mjesto prepuno novih događanja i velikih promjena. U toj dobi napreduju iznimno brzim tempom. Uče hodati, sjediti, puziti, govoriti. Odvajaju se od roditelja. Pridodajmo tome sve razvojne faze kroz koje prolaze u prvim godinama. Sve je to emocionalno poprilično zahtjevno i sasvim je očekivano da djeca vode turbulentan emocionalni život, prepun snažnih emocija koji uključuje neizostavno – plakanje.

Plakanje je sastavni dio odrastanja, pa i života. Bebe po rođenju najviše plaču jer trebaju maksimalnu pomoć od svojih skrbnika. U protivnom ne bi preživjeli.

Prva tri mjeseca količina plakanja kod beba je najveća. Kako dijete odrasta i postaje  verbalnije, količina plakanja se smanjuje jer plakanje je ipak način komunikacije i izražavanja potreba djeteta.

Novorođenčad može plakati zbog fizioloških razloga (glad, umor, bol, problemi s probavom, vruće im je/hladno im je/pelena je puna i sl.) ili zbog psiholoških razloga (potreba za blizinom roditelja, strah, stres i sl). Ovo su najčešći razlozi, ali bebe plaču ponekada i bez nekog određenog razloga.

Nije uvijek lako točno interpretirati uzrok dječjeg plakanja, ali što bolje uspijevamo odgonetnuti zašto nam dijete plače, to se osjećamo kompetentnijima kao roditelji.

Uvijek tražite skriveni razlog plakanja kod djeteta

Svaka zdrava beba plače. Svako dijete starije od godine dana plače. Bilo bi dobro i kada bi svi odrasli plakali onda kada osjećaju potrebu za tim.

Kada dijete plače, mi vidimo samo ponašajni aspekt i često pogrešno zaključujemo temeljem toga. Primjerice, slučajni prolaznik će za dijete koje je na vrhuncu svog tantruma i vrišti jer mu je mama odgrizla komad banane koji je on htio pomisliti da se radi o razmaženom djetetu. To naravno ne mora biti točno.

Posljedice netoleriranja plakanja

Bilo kakvo potiskivanje emocija nije dobro. Mi smo generacija djece koja je odgajana tako da jednostavno nije poželjno iskazivati bilo kakve negativne emocije, pa time ni plakati. Dječacima se govorilo da „samo curice plaču“, a curicama „da samo male bebe plaču“. Ili se jednima i drugima preusmjeravala pažnja na nešto drugo samo da ne bi plakali.

Nisu nam govorili kako je u redu plakati niti kako je u redu osjećati druge negativne emocije. Naše emocije nisu bile uvažene, a to je u odgoju iznimno važno.

Obrasci odgoja najčešće se prenose s generacije u generaciju, a da toga nismo ni svjesni. Ako smo mi odgajani tako da su se potiskivale bilo kakve negativne emocije i plakanje nije bilo dozvoljeno u našoj primarnoj obitelji, velika je vjerojatnost da ćemo i sami tako odgajati svoju djecu i da nećemo moći podnijeti plač svoje djece.

To spontano prenošenje istih obrazaca odgoja s generacije na generaciju neće se dogoditi jedino ako ovako nešto sami osvijestimo i svjesno poradimo na tome.

Posljedica ovoga je činjenica da danas mnogi odrasli ne plaču, posebno muškarci. Osvrnite se oko sebe i shvatit ćete da će si rijetko koji muškarac dozvoliti da zaplače. To nije zato što su oni jači spol ili zato što ne doživljavaju emocije koje i žene doživljavaju. To je uglavnom zato što im od najranijih nogu nije bilo dopušteno da ispoljavaju negativne emocije, uključujući tugu koja ide s plakanjem.

Prihvatite emocije svog djeteta

Iznimno je važno uvažavati emocije djeteta od rane dobi, bile one pozitivne ili negativne. Smatram da je jedan od ciljeva odgoja razvijanje emocionalne inteligencije i poticanje ispoljavanja čitavog raspona različitih emocija.

Naš zadatak nije da zaustavljamo plakanje nego da budemo podrška svom djetetu kada doživljava negativne emocije.

U redu je plakati ispred svog djeteta. Trebamo biti autentični u odgoju. Kada smo tužni, trebamo pokazati djeci da smo tužni umjesto da glumimo da smo dobro. Time im svojim vlastitim primjerom pokazujemo kako je u redu plakati. Život se ne sastoji samo od lijepih emocija. Trebamo ih prihvatiti sve.

U redu je plakati.

Plakanje je potrebno.

U idućem blog postu ću pisati kako reagirati na plač bebe, a kako na plač toddlera.

Napisala: Marina Ecimović, magistra psihologije

NAPOMENA: Zabranjeno je preuzimanje sadržaja s ovog bloga bez mog prethodnog odobrenja.

Fotografija: Pixabay