Za metodu isplakivanja (engl. cry-it-out) mnogi i dalje vjeruju da je jedini način da dijete poboljša navike spavanja.
Naravno da to nije istina.
Pod metodom isplakivanja podrazumijevam ostavljanje djeteta samoga u sobi kako bi „naučilo zaspati“ i kako bi se „smirilo“.
Metoda isplakivanja je potpuno suprotna od plakanja u naručju roditelja ili dok je roditelj pored djeteta te mu pomaže da se nosi s neugodnim emocijama.
Ako je razvojno potpuno normalno da zdravo četverogodišnje dijete uredne emocionalne inteligencije kaže u stanju uznemirenosti: „Mama, pomozi mi da se smirim“, zašto onda očekujemo od malih beba da se same umire?
Bebe nemaju sposobnost samosmirivanja
Djeca nauče regulirati svoje emocije otprilike između pete i sedme godine svog života. Prije toga im mozak jednostavno nema kapacitet za to.
Nema ništa umirujuće u činjenici da beba treba proći izuzetnu veliku količinu stresa kada ju se pusti samu u prostoriji „kako bi naučila zaspati“.
Kad je beba u stanju stresa, u jednom trenutku će prestati plakati i zaspat će. Međutim, to se NE dogodi zato što se smirila jer to razvojno nije moguće.
U jednom trenutku prestane plakati jer tijelo u tim trenucima crpi ogromnu količinu energije te posljedično zaspi od umora.
Što je beba manja, to veće količine energije pri tom troši, pa prije zaspi.
Dakle ne prestaje plakati zato što je „naučila zaspati sama“ nego zato što u jednom trenutku nije više imala energije za plakanje.
Osim toga, kada shvati da nitko ne odgovara na njezin plač, nakon nekog vremena odustaje od dozivanja roditelja plačem.
Zato prve noći plač traje najduže, a zatim se postupno smanjuje trajanje plakanja.
Trajanje plakanja uvelike ovisi o temperamentu djeteta.
Neki će plakati dok ne povrate, dok će se drugi brže pomiriti s novonastalom situacijom.
Sljedećih noći, kada beba shvati da mama ponovno neće doći će plakati vjerojatno kraće, ali opet ne zato što se brže smirila, nego zato što je povezala da mama neće doći.
Beba na ovaj način ulazi u stanje bespomoćnosti. Naučene bespomoćnosti.
Nauči da nitko neće doći.
Nema smisla da signalizira plačem da se osjeća nesigurno, nelagodno, uplašeno jer nitko neće doći kako bi ju umirila.
Provedena su istraživanja gdje je mjerena razina hormona stresa (kortizola) prilikom prakticiranja metode isplakivanja.
Bebe su imale povišenu razinu kortizola danima nakon što su prestale plakati i nakon što su roditelji mislili „da su se naučili sami uspavljivati bez plakanja“.
Vjerovanje da se bebe mogu sami smiriti je jedan veliki mit.
Oni trebaju pomoć odraslih u regulaciji svojih emocija.
Zato je prisutnost odraslog skrbnika u stanju uznemirenosti djeteta od izuzetne važnosti.
TRIGGER WARNING – Svjesna sam da je ovo osjetljiva tema jer ima roditelja koji su proveli klasičan trening spavanja kod svoje djece. Oni će imati potrebu opravdati svoje postupke i neće se osjećati ugodno kada čuju pozadinu ovakve metode. Razumijem to u potpunosti. Nimalo ne osuđujem roditelje koji su pribjegli tome, samo želim educirati roditelje koji eventualno razmišljaju (od očaja) o tako nečemu. Ne morate to tako napraviti. Ima drugih načina kako mijenjati navike uspavljivanja svog djeteta. To je ono čime se najviše bavim u svom radu s roditeljima i čemu učim roditelje.
Napisala: Marina Ecimović, mag. psych.